More bit da bidne

Na sam dan kraja jedne i početka druge godine, 31. 12. 2017. godine, istekli su ugovori roditelja djece sa poteškoćama u razvoju i JU Zavoda Mjedenica. Ugovori su se odnosili na odgoj i obrazovanje djece sa poteškoćama u razvoju po na nauci zasnovanom programu po uzoru na američki CABAS program, a koji mi popularno zovemo EDUS obrazovni sistem. Isti taj EDUS obrazovni sistem jeste zvanično verifikovan i odobren program za rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju od strane Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo i daje rezultate kako u ranoj dobi (rana intervencija 0 – 3 godine), tako i kod djece predškolske dobi (3 – 6 godina), ali i kod djece osnovnoškolskog uzrasta. Za sve postoje naučni dokazi prezentirani na svjetskim događajima iz oblasti rada sa djecom sa poteškoćama u razvoju, ali i mnogobrojnim naučno – stručnim žurnalima i publikacijama.

Novo polugodište počinje za 15 dana – 29. 01. 2018. godine. Izgleda za sve, osim opet za djecu sa poteškoćama u razvoju. Nakon nešto manje od godinu dana intenzivne borbe da EDUS program postane sastavni dio javnog sistema obrazovanja u Kantonu Sarajevo, a od čega bi korist imalo cijelo BH društvo, roditelji i djeca su ponovno ostavljeni na cjedilu. Više saznajte gledajući prilog FTVMožda ponovo neće na vrijeme krenuti u školu.

Izuzimajući agoniju lošeg i nefunkcionalnog administrativnog aparata, fasciniraju i izjave Ministra Kazazovića da će se ugovori sa roditeljima, a preko Mjedenice, produžiti, u uvjetima kao i do sada – na 3 sata, na trećem katu osnovne škole na Kovačićima, bez adekvatnog pristupa hrani i higijenskom čvoru. Fascinaciju proizvodi elementarno nepoznavanje minimuma broja sati koja djeca moraju provesti na dnevnoj bazi u sklopu EDUS programa – a, to je minimalno 5 sati dnevno da bi se proizveo željeni efekat. U Italiji, za primjer, djeca ovaj program pohađaju i do 9 sati dnevno. Dakle, čudo je da našoj izvršnoj vlasti, izabranoj od strane ovog istog naroda, nije jasno šta je minimum u programu koji su lično verificirali i odobrili za uporabu. Dodatnu fascinaciju proizvodi i nedostatak empatije prema samoj djeci, jer je izvršnoj vlasti savršeno normalno da dijete sa poteškoćama se svaki dan popne na treći kat škole bez lifta, da nema šta da jede ukoliko mu roditelji ne spreme obrok, te da 70 djece obavlja fiziološke potrebe u samo jednom toaletu. Empatiju prema roditeljima, ne treba ni elaborirati. Tačno se upitam kao bi sam Ministar reagovao kada bi uposlenik Ministarstva svaki dan u isto vrijeme izlazio sa posla da prevede dijete iz tačke A u tačku B, pa na kraju napusti radno mjesto prije isteka radnog vremena radi toga što nema kud sa djetetom, a tom platom u Ministarstvu hrani obitelj?

U međuvremenu, iako drugačije naloženo od strane naroda kroz zastupnike Skupštine Kantona Sarajevo, kao rješenje se nudi Strategija inkluzivnog obrazovanja KS sa sedmogodišnjim planom implementacije, a koja se kiseli već neko vrijeme u formi drafta ilitiga nacrta, pa je i ovaj naš izazov pogurao vlasti da strateški izvade taj dokument iz ladice i ponude kao rješenje. Iako je lijepo vidjeti vlasti kako strateški planiraju riješiti i ovaj izazov našeg društva, izostaje osjećaj da naša djeca nemaju vremena čekati otpočinjanje sedmogodišnjeg procesa, posebno ako se u obzir uzme činjenica da je sama Strategija pripremljena za razvijene zemlje koje imaju pristup fondovima Europske Unije u čak 400 puta većim iznosima nego što koristi sama BiH. Pa je prvo pitanje odakle novac za implementaciju iste, ali i najbitnije da li je ovaj copy/paste sistem uopće aplikabilan na situaciju u BiH? Na stranu što se niko nije udostojio konsultovati jedinog svjetski poznatog BH stručnjaka, nego – po starom bosanskom običaju – vlastitu pamet izvozimo, a tuđu uvozimo.

Posebnu tugu u srcima roditelja bude i stavovi i znanje o svemu stručnog osoblja većine specijalnih i redovnih predškolskih i školskih ustanova. Nisu svi isti, naravno, no jedna lasta svakako ne čini proljeće. Nezainteresiranost za nove stvari, pa čak i aktivno protivljenje ulasku jednog naprednog programa u institucije u kojima su uposleni, dok isti sebe predstavljaju kao savršeno rješenje za djecu sa poteškoćama, bez adekvatnih argumenata i dokaza uspješnosti vlastite metodologije – šokiraju. Kako, dragi moji, kako očekujete da vam ja povjerim vlastito dijete kada ste protiv njegovog napretka?

Kao roditelju, porazna činjenica jeste i nedostatak reakcije stranih organizacija koje se bave pravima djeteta. Valjda nemaju vremena od isključive implementacije globalnih kampanja matičnih organizacija, pa specifikumi lokalnih potreba ne dolaze na dnevni red.

Hoće li biti škole 29. 01. 2018. godine? More bit da bidne. Ali je više izvjesno da ćemo mi roditelji opet morati zasukati rukave i dobro potegnuti da bi se stvari još malo pomjerile unaprijed. Alea iacta est, dragi moji. Alea iacta est.

Savjet roditelja EDUS-a

 

 

 

Vezani članci